U prvu nedjelju Časnog posta – Nedjelju Pravoslavlja, kada naša Sveta Crkva molitveno proslavlja pobjedu nad ikonoborstvom, a na praznik Svetog Lava Katanskog, u crkvi Svete Trojice u Donjem Ostrogu odslužena je Sveta Liturgija.
Načalstvovao je sabrat ostroške obitelji jeromonah Sergije, a sasluživali su mu jerej Radmilo Čizmović i jerođakoni Roman i Zosima, uz molitvnjeno učešće brojnog monaštva i vjernog naroda.
Prije pričešćivanja vjernika sabranima se riječima praznične bejsede obratio o. Sergije. On je podsjetio da se danas slavi pobjeda Pravoslavlja nad svim jeresima koje su razdirale Crkvu Božiju i pobjedu u borbi protiv ikonoboraca koji su tvrdili da nije dobro poštovanje svetih ikona.
-Jedni su govorili da je to idolopoklonstvo, drugi da je manihejstvo, treći nestorijanstvo odnosno razjeđivanje priroda Gospoda Isusa Hrista na dvije ličnosti, ne rasuđujući po Duhu Svetome i ne slušajući Crkvu Božiju. Takva opasnost uvijek prijeti istini, da je nešto zamijeni i da sebe stavi na mjesto istine, ali to ne može da opstane, jer ono što je na principima vječnosti živoga Boga, ono pobjeđuje kao što je pobijedilo 787.godine. Od 726. do 787. godine stradali su mnogi svetitelji boreći se za istine vjere – kazao je o. Sergije.
On je podsjetio da je prvu sedmicu Časnog posta obilježio Sveti Andrej Kritski koji je takođe položio život za istinu vjere Pravoslavne.
-Na kraju Sedmog Sabora donesen je Sinodik, odnosno pravilo zajedničkog ispovijedanja vjere, koji se od tada pa do dana današnjeg i u vjekove dok je Crkve Božije u vječnosti. Sinodik postaje nešto što će nas rukovoditi na našem putu ka Hristu – kazao je o. Sergije.
Pročitan je Sinodik, kako je to Crkva propisala da se čita u Nedelju Pravoslavlja, a potom su se sabrani, koji su se pripremali postom, molitvom i ispoviješću prisajednili Tijelom i Krvlju Gospoda Isusa Hrista.
Sinodik koji se čita u Nedjelju Pravoslavlja (iz 843. godine)
Godišnje Bogu dužno blagodarenje, u dan u koji smo dobili opet Božiju Crkvu sa potvrdom dogmata pravoslavlja i sa propašću zlobnoga zloslavlja.
Sledeći proročki izrekama, idući za apostolskim poukama i sledujući za Jevanđelskim povestima, proslavljamo dan obnovljenja. Jer Isaija veli da se „obnavljaju ostrva Bogu“ (Is. 41,1), podrazumevajući (pod tim) Crkve iz neznabožaca. A Crkve su ne prosto građevine i ukrasi hramova, nego punoća (= mnoštvo) pravoslavnih, koji su u njima, i pesme i slavoslovlja kojima oni služe Bogu. A i Apostol, to isto poučavajući, zapoveda da „hodimo u obnovljenju života“, i „ako je ko u Hristu nova tvar“, neka se obnavlja (Rm. 6,4; 2 Kor. 5,17). Gospodnje pak reči, pokazujući proročko stanje (= ostvarenje), vele: „Beše praznik obnovljenja u Jerusalimu, i beše zima“ (Jn. 10,22). Bilo da je to (zima) duhovna, u kojoj Judejski narod izazivaše bure i nemire zločinstva protiv opšteg Spasitelja, bilo pak da je to ona (fizička zima) koja promenom hladnog vazduha ugrožav a telesna čula.
A beše, zaista beše i kod nas zima, ne obična, nego ona koja stvarno pričinjavaše surovost velike zlobe. Ali nam je procvetalo rano proleće blagodeti Božijih, u kojem smo se okupili da činimo molitve blagodarenja Bogu za dobre žetve, da bismo još više psalamski rekli: „Leto i proleće Ti si stvorio, seti se ovoga“ (Ps. 73,17-18).
Jer zaista, neprijatelje koji ružiše Gospoda (Ps. 73, 18) i koji sveto poklonjenje Njemu u svetim ikonama obeščastiše, i koji se pogordiše i preuzneše bezboštvom, njih čudesni Bog sruši i razori drskost otpadništva. On ne prezre glas onih koji Mu vapiju: „Seti se, Gospode, poniženja slugu Tvojih, koje nosim u nedrima svojim od mnogih naroda, kojim nas poniziše neprijatelji Tvoji, Gospode, kojim poniziše nasleđe (το αντάλλαγμα) Hrista Tvoga“ (Ps. 88,51-52). A nasleđe pak Hristovo bili bi oni koji su smrću Njegovom iskupljeni i koji su Mu poverovali propovedanjem reči (Božije) i likovnim izobraženjem, kroz koje dvoje veliko delo Domostroja spasenja biva poznavano od iskupljenih: kroz krst i stradanja i čudesa Njegova pre krsta i posle krsta, od kojih ugledanje na Njegova stradanьa prelazi apostolima, a od ovih mučenicima, a preko ovih stiže do ispovednika i podvižnika.
Toga, dakle, poniženja, kojim nas poniziše neprijatelji Gospodnji, poniziše nasleđe Hrista Njegovog, setivši se Bog naš, umoljavan sopstvenim milosrđem i privoljevan molitvama Majke Njegove, a još i apostolskim i svih Svetih, koji su zajedno sa Njime bili vređani i ponižavani sa (svojim) ikonama, da bi kao što su sastradavali telom, tako, što i priliči, uzeli udela sa Njime i u uvredama protiv ikona – On, dakle, ostvari kasnije ovo što je danas izvoleo, i učini drugi put ono što je svršio prvi put. Jep prvi put, posle dugogodišnjeg izrugivanja i beščašćenja svetih ikona, povratio je pravoslavlje samo sebi. Sada pak, ovaj drugi put, posle bezmalo trideset godina zlostavljanja, učinio je nama nedostojnima oslobođenje od teškoća, i izbavljenje od nevolja, i proglašenje pravoslavlja, i sigurnost poštovanja ikona, praznik koji nam donosi sve što je spasonosno.
Jep na ikonama vidimo stradanja Gospodnja za nas, krst, grob, ad umrtvljen i pobeđen, podvige i vence Mučenika i samo spasenje koje je naš Prvi Podvigopoložnik i Podvigodavac i Vencedavac izvršio posred zemlje.
Tu svečanost danas praznujemo, u njoj se zajednički radujemo i veselimo molitvama i moljenjima, i kličemo psalmima i pesmama: „Ko je Bog veliki, kao Bog naš! Ti si Bog naš, koji jedini činiš čudesa“ (Ps. 76,14-15). (…)
Zato govorimo ovako:
Onima koji dolazak Boga Logosa u telu, rečju, ustima, srcem i umom, pisanjem i ikonama ispovedaju – večan spomen!
Onima koji znaju razliku suština jedne i iste Ipostasi (= Ličnosti) Hristove, i njoj pridaju stvorenost i nestvorenost, vidljivost i nevidljivost, stradalnost i nestradalnost, opisivost i neopisivost; i Božanskoj suštini pripisuju nestvorenost i tome slično, a ljudskoj prirodi priznaju ono ostalo i opisivost i rečju i ikonama – večan spomen!
Onima koji veruju i propovedaju, to jest jevanđeliski blagoveste rači slovima, događaje crtežima, i da svako (od toga) doprinosi jednoj istoj koristi: propovedi Istine rečima i potvrdu ikonama – večan spomen!
Onima koji rečju osvećuju (svoja) usta, a zatim i slušaoce kroz reč (= propoved) i onima koji znaju i propovedaju da se kroz časne ikone isto tako osvećuju oči gledaoca, a um se njihov uzdiže ka bogopoznanju, kao i kroz božanstvene Hramove i sveštene sasude i druge posvećene stvari – večan spomen!
(…) Proroci kako videše, apostoli kako naučite, Crkva kako je primila, učitelji kako su odogmatili, vaseljena kako se saglasila, Blagodat kako je zasijala, Istina kako se dokazala, laž kako je proterana, Premudrost kako se smelo iskazala, Hristos kako je nagradom potvrdio – tako mislimo, tako govorimo, tako propovedamo: Hrista Istinitog Boga našeg i njegove Svetitelje čestvujući rečima, spisima, mislima, žrtvama, hramovima, ikonama; Njega kao Boga i Vladiku poštujući i klanjajući Mu se, a njih radi zajedničkog (nam) Gospoda i kao Njegove verne služitelje čestvujući i odajući im odnosno poklonjenje (την κατά σχέσιν προσκύνησιν).
Ovo je vera Apostola. Ovo je vera Otaca. Ovo je vera Pravoslavnih. Ova vera vaseljenu utvrdi.
(…) Onima pak koji su uporni u ikonoboračkoj jeresi, bolje reći u hristobornom odstupništvu, i koji ni preko Mojsijevog zakonodavstva neće da budu vođeni ka svome spasenju, niti su gotovi da se apostolskim učenjima povrate pravoslavnosti, niti pristaju da se otačkim poukama i razjašnjenjima obrate od svoje zablude, niti se uveravaju saglasnošću Crkava Božijih po celoj vaseljeni, nego su jednom za svagda potčinili sebe udelu Judeja i Jelina, jer ono što oni neposredno hule na Original, i ovi se ne stide da time preko Njegove ikone napadaju na Njega samoga izobraženoga – njima, dakle, koji su nepovratno posednuti ovom zabludom i za svaku božansku reč i nauku duhovnu uši su začepili, te kao već satrulelima i od zajedničkog tela Crkve sebe odseklima – anatema.
