Jeromonah Rafailo, iguman Manastira Podmaine načalstvovao je Svetom Liturgijom u Crkvi Svete Trojice u Donjem Ostrogu, u četvrtu nedjelju po Duhovima, 21. jula 2024. ljeta Gospodnjeg, kada naša Sveta Crkva molitveno proslavlja Svetog velikomučenika Prokopija.
Sasluživao mu je ostroški iguman arhimandrit Sergije, sabraća jeromonasi Nikolaj i Natanailo, sveštenici Igor Arizanović iz Leskovca i Jovan Vasić iz Kotora, kao i jerođakon Kalistrat iz manastira Podmaine.
Poslije čitanja Svetog Jevanđelja o kapetanu koji traži iscjeljenje za svoga slugu, sabranom monaštvu i vjernicima besjedio je o. Rafailo.
– Ovom Svetom službom, ovim svetim sabranjem, mi, braćo i sestre, ovakvi kakvi smo, bolji svakako možemo biti, a i gori smo bili, u svakom slučaju, u potezu smo, u kretanju smo, u podvigu smo, no bilo kako bilo danas, ovakvi kakvi smo se sabrali, ali na ovaj način, na ovome mjestu, i u Božijem blagoslovu, u Crkvi božijoj, mi objavljujemo, što je sad mnogo važno, objavljujemo i sabrali smo se zbog toga da objavljujemo smrt Gospodnju, taj veliki događaj presudan i za naše spasenje, mnogo bitnije od našeg pukog postojanja, od naših rađanja, življanja, stvaranja, umiranja, pamćanja, ne kao Crkva Hristova, kao narod Božiji, mi treba da znamo šta je najbitnije u našem životu i bez koga nama života nema, niti nam je on kao takav uopšte potreban. Zato sa liturgijskom sviješću, odgovornošću i podanošću mi se sabiramo makar jednom nedjeljno, ali i svakako mnogo češće sabiramo na ovaj način, a Njega se sjećamo poželjno j neprestano, da to sjećanje uzme ritam našeg disanja ili još bolje da naše disanje preuzme duh našeg sjećanja i pamćanja na Njega, na Njegovu smrt koju je podnio i okusio našega vječnoga života radi. I zato se sabiramo, ne uprazno, ne tek tako, ne zbog bilo čega, ne, to je zenica našeg života, da se sjećamoNjega, Njegove smrti i da objavimo nas radi, što je vrlo važno, Njegovo vaskrsenje. Pritom, to ne činimo onako sjećajući se toga, nego ulazeći u realnost tih događaja, u silu i u svjetlost Njegovog vaskrsenja, konačno i primajući je u Tajni čudesnog davanja, u Tajni Svetog Pričešća – besjedio je o. Rafialo.
Mnogo je bitno, naglasio je, da shvatimo šta nam govori današnje Jevanđelje o vjeri kapetanovoj.
– Naša vjera, naša molitva, naš živi odnos sa Hristom treba da ima jednu svojevrsnu strukturu. Ne moće biti bez kičme, bez duha, bez daha. Pogledajte kako dirljivo ovaj kapetan otkriva silinu vjere. Kapetan kaže sluga moj se mnogo muči u bolesti i traži od Njega da obrati svoju pažnju i projavi svoju silu i da pomogne. A Gospod kaže, pritom mi još nismo u punoći otkrovenja, ne zna on ko stoji pred njim, ko osjeća silu, ali nema punoću otkrivenja, ne zna da je Sin Božiji, kako bi mi trebali da znamo. I evo u međuvremenu se mnogo toga izdešavalo, živimo u 21. vijeku, pa bi trebalo da je danas najjača jer se temelji na toliko vjekova iskustva, toliko svjedoka. Pa evo danas je veliki Prokopije. Ako nisi, brate, povjerovao, pa kada ćeš povjerovati? Ko treba da ti još posvjedoči. Ali evo jednog divnog svjedočenja u zori novoga dana. Gospod kaže, ja ću doći i iscijeliću ga. A kapetan kaže, ne Gospode, nisam ja dostojan da ti uđeš pod krov doma mojeg. Nego, pazite, samo reci riječ i ozdraviće sluga moj. On nam otkriva na čemu se temelji takva vjera ”samo reci riječ”. Braćo i sestre, mnogo je važno, ako hoćemo da ovakvu vjeru steknemo, ona je moćna, ona čovjeka čini čudotvorcem, jer Gospod kaže ”kako vjeruješ tako neka ti bude”. Njegov sluga se iscijelio u tom trenutku – rekao je o. Rafailo.
Isti Bog je ovdje sa nama, ali problem u našoj neposlušnosti, rekao je o. Rafailo.
– U jednom velikom stihijskom rasulu. Danas satanske sile forsiraju te takozvane slobode, da svako ima pravo, svako je samom na sebi Bog. I kao posljedicu tih lažnih sloboda imamo potpunu atrofiju vjere, vjere u Hrista. Budimo iskreni mi koji smo se eto malo probili, patimo od toga, mučimo se, đe je naša vjera u odnosu na kapetanovu? Samo reci riječ. Šta mi sve ne radimo, trudimo se vrlo često i uzaludno i ne biva bolje zato što je vjera izostala, a izostala je zato što nema poslušnosti. Zato da se potrudimo, koliko možemo, u porodici da se sačuva struktura, da djeca poslušaju svoje roditelje, kada otac kaže pođi, sin ili ćerka da pođu, ali da u se to lijepo obrazloži u duhu Jevanđelja, crkvene pedagogije. Žena mužu, muž prema Crkvi, ima i on nekoga iznad sebe, na poslu isto, poštovati strukturu, nemoj da ispituješ kako bi moglo, šta bi moglo. Pusti to, to je spoljašnja strana, mi govorimo o duhovnoj. Ti posle kroz to smirenje i poslušnost možeš da kažeš Gospode samo reci riječ i popraviće se ovaj kolega moj, ovaj nadređeni moj ili podređeni. Dobijamo moći, božanske moći – poručio je o. Rafailo.
Monaštvo i vjerni narod, među kojima je bilo mnogo djece, pričestili su se Svetim Hristovim Tajnama Tijela i Krvi.
