U drugu pripremnu nedjelju pred Vaskršnji post – Nedjelju o bludnom sinu, 3. marta 2024. ljeta Gospodnjeg, kada naša Sveta Crkva proslavlja Svete apostole Arhipa, Filimona i Apfija, molitveno je bilo u ostroškom manastiru.
Ostroški iguman arhimandrit Sergije načalstvovao je Svetom Liturgijom u Crkvi Svete Trojice u Donjem Ostrogu, a sasluživala su mu ostroška sabraća jeromonasi Vladimir i Nikolaj i jerođakon Zosima.
Bogougodnim pojanjem odgovarala su ostroška bratija, uz molitveno učešće monaštva i vjernog naroda.
Poslije čitanja začala iz Svetog Jevanđelja o bludnom sinu, koji se pokajao i vratio ocu, sabranima je besjedio o. Sergije.
– Danas čusmo Svetog apostola Pavla koji govori o tome kako čovjek treba da sebe čuva za Božiju blagodat koja treba da ispuni čovjekovo tijelo i čovjekovu dušu i tako ispunjen Božijom blagodaću dostigne do cilja svoga puta, a to je oboženje, kao što su to postigli Sveti Vasilije, slava mu i milosti i svi svetitelji Božiji, da su blagodaću Božijom obožili sebe. Sveti apostol Pavle govori ovdje o klasičnom poimanju bluda, a to je ovdje prikazano kao jedan od strašnih grjehova, jer je čak negdje kažu sveti oci strašnije suđeno od strane svetih kanona za blud i za preljubu, nego za drugi grijeh, jer tu zaista čovjek umjesto da ispunjava onu Božiju zapovijest kao što rekosmo ”ne znate li da su vaša tijela hramovi Duha Svetoga”, čovjek skrnavi hram Duha Svetoga, ti nisi svoj čovječe, ti su Božiji i treba da pripadaš Bogu i tvoje tijelo da pripada Bogu i da je Bog u tvome tijelu. I kaže Apostol Pavle, proslavite Gospoda i tijelom i duhom, znači djelima, mislima i voljom svojom – podsjetio je iguman Sergije na riječi Svetog apostola Pavla.
Dodao je da se često u starijim knjigama, a i danas se može čuti da je neko zabludio, što znači da je odstupio od zajednice kojoj pripada.
– Tako i ovaj u Jevanđelju sin koji se kaže da je zabludio, to jest odvojio se od zajednice prirodne kojo je trebao da pripada, u ovoj priči to bi rekli fizičkom ocu, a suštinski ono što je Gospod govorio a to je da pripada nebeskome Bogu Ocu svojemu. I upravo to iskušenje da organizujemo svoj život mimo Boga misleći da ćemo ga možda bolje prilagoditi sebi, je iskušenje svakog pojedinca, a vidimo i cjelokupnog čovječanstva od dana njegovoga pada i otpadništva od Boga. Gospod je zato došao, Gospod je uzeo na sebe sve grijehe svijeta, Gospod nam je vratio život, onome ko hoće. Sin ovaj vođen neposlušnošću volji Božijoj i samovoljom, vidimo kreće u bespuća tamo gdje je odsustvo dobra, jer je Bog jedino dobro i sve što je od Boga dobro je i što je dobro to je od Boga, mimo Boga nema dobra, mimo zajednice sa njim mi smo u mračnim i tamnim predjelima zloga – besjedio je o. Sergije.
Istakao je da u ovoj priči sin napušta zajednicu sa Bogom, vođen svojom samovoljom, neposlušnošću Bogu, Svetoj Crkvi, neposlušnošću zapovijestima Božijim, ali u jednom trenutku dolazi sebi.
– Sloboda bez Boga je najveće ropstvo grijehu, smrti, đavolu. Međutim, kao što piše ovdje jevanđelist nadahnut Duhom Svetim, dođe sebi ovaj sin. Eto vidite, nas stalno Gospod priziva mislima pozitivnim, pa se sjetimo, ovo nije dobro. I sin ne samo da je ostao na bazi misli, pa bolje mi je kod oca mojega biti sluga, nego ovdje da se hranim otpacima od trpeza. Svakako ovaj gospodar koji je dao zabludnjelom sinu da čuva svinje i da gladuje, to je zapravo u prenesenom značenju sami nečastivi koji kad nas uposli, mi mislimo da smo zadobili nešto što je nama bilo po mjeri, a zapravo otišli smo ona smetlište. On dođe sebi i kaže idem kod oca svojega, kod njega ću se bolje osjećati, ne moram se više ni smatrati njegovim sinom, divna misao. To smirenje o kojem smo govorili prošle nedjelje, opet nam se ovdje jasno pokazuje da smirenim duhom mi možemo doći i vratiti se Ocu svome nebekom. On je ovdje rekao da će biti kao jedan od sluga očevih, nije pretendovao na sinovsko nasleđe koje mu po prirodi pripada i koje je on već i potrošio, ali bez obzira, vraća se – rekao je o. Sergije.
Podsjetio je i na riječi Jevanđelja i ljubav očevu ”vidje ga izdaleka”.
– I zaista Gospod Bog prije nego što mi vidomo Njega, On nas vidi. I ljubav Božija neprestano motri na nas i očekuje i priziva kad ćemo se vratiti. I kao što rekoh prošle nedjelje i ove nedjelje moram da kažem, da Sveti Jefrem Sirin kaže ”pokajanje čovjekovo je praznk za Boga”. I tako Otac nebeski odmah pravi praznik na dan pokajanja zabludnjelog sina, najljepšu gozbu priprema i najljepše ruho oblači na svoga sina pokajanoga koji dolazi i tu se od sina učimo kako nije dobro pasti u nepolušnost, a učimo se i od nebeskog Oca koji je ideal ljubavi, da bez osuđivalja svakoga ko se kaje pa čak i evo dok se ne pokaje, da se ljubavlju molimo za njega, čeznemo za njegovim pokajanjem, za zajednicu s njim u živom Gospodu Bogu, a tek kad krene nazad da ga nigdje ne sputavamo roptanjem ili bilo čime, nego da ga prigrlimo kao brata svoga što on i jeste. Ovdje se pojavljuje još jedan primjer ličnosti starijeg brata koji negodovaše zbog toga što je ovakva čast ukazana sinu. Neki tumači kažu da je to slika anđela naše starije braće po stvaranju, da su se oni začudili tolikoj ljubavi Boga Oca, ali je nekad slika i samih nas. Vrlo često čujemo ”dok sam ja bio u Crkvi, on je bio ko zna gdje i sad on tamo stoji prije mene”. E to je ta osobina, trebalo se obradovati, kaže Bog Otac, obradovati se što se brat naš vraća. Naravno, ako on ima smirenje, staće on na mjesto koje mu pripada – zaključio je o. Sergije.
