Sedma nedjelju po Vaskrsenju Hristovom, posvećena Ocima Prvog Vaseljenskog sabora, 28. maja 2017. ljeta Gospodnjeg, kada naša Sveta Crkva molitveno proslavlja Prepodobnog Pahomija Velikog i Svetog Ahilija, saborno i molitveno je proslavljena u manastiru Ostrogu.
Svetom Liturgijom na platou ispred Gornjeg manastira načalstvovao je protojerej-stavrofor Čedo Savičić iz Beograda, a sasluživali su mu sabrat ostroške obitelji arhimandrit Miron i brojni sveštenici, koji su iz raznih krajeva regiona došli sa vjernim narodom svojih parohija na poklonjenje Svetom Vasiliju Ostroškom Čudotvorcu.
Nakon čitanja začala iz Svetog Jevanđelja, sabranima je besjedio jerej Aleksandar Brašanac paroh krtolski, koji je između ostalog podsjetio da je obaveza sveštnoslužitelja danas briga o Crkvi, kako je to bila obaveza apostola.
– Briga u potpunosti, do kraja, do srži, do krajnjih energija, do izgiuća, do stradanja. Takvi bi trebali da budemo i takvi želimo da budemo, onakvi kakve Bog želi da nas vidi, a ne kakvi možda ponekad izgledamo i narod i sveštenoslužitelji – kazao je o. Aleksandar i dodao da je briga o Crkvi koju je imao Sveti Apostol Pavle najbolje opisana u njegovim poslanicama.
On je kazao da je vjera bez pokajanja površna i nedovršena.
– Ukoliko ima pokajanja, a nema vjere, dolazi do samoopravdanja, do čamotinje i razmišljanja u ljudskom srcu da je nepotrebna žrtva ili bilo kakvo iskupljenje. Zato vjera i pokajanje moraju biti u simbiozi, u sadejstvu, u međusobnom sjedinjenju. Jedno bez drugoga je mrtvo i ne može djelovati, živjeti i postojati i od Boga biti priznato i prihvaćeno kao naše istinsko djelanje u duhovnom životu naše Crkve – kazao je o. Aleksandar.
Dodao je da će svi koji hoće da se spasu biti spaseni kao i svi koji prizovu ime Gospodnje.
– Samo oni koji se protive istini, koji neće Boga, koji neće pokajanje, koji neće suze, koji neće preobražaj.. Kako može neko dobiti pomoć od samog Logosa, od samog Hrista kad je nije ni zatražio. Ne zatražiti pomoć to znači ne upotrijebiti svoju slobodu i ne reći Bogu ”da hoću tebe, potreban si mi, želim s Tobom da bitišem, da živim, potreban si mi, da budem sa Tobom u vječnoj, prisnoj i najbližooj mogućoj zajednici u koju nam Bog omogućava da mu se približimo” – kazao je o. Aleksandar.
On je vjernima ispričao priču o čovjeku koji je jedini preživio brodolom i domogao se pustog ostrva, gdje je počeo život u kući koju je sam napravio, koju je zatekao u plamenu dok je bio u potrazi za hranom, kada je zapitao Boga zašto mu se to sve dešava i pao u očaj.
– U pomračini, čovjek je usnuo i zaspao, a ujutru ga probudiše zvuci velikog broda koji je stajao nadomak ostrva. On sav u ushićenju otrča na palubu i zapita kako su znali da je on na ostrvu, na šta mu kapetan reče da nisu znali, nego vidjeli plamen koji se dizao sa ostrva, pa su odlučili da provjere da li je neko tu kome treba pomoć. Draga braćo i sestre, naravoučenije našeg života je da smo svi ovdje u brodolomima, patnjama, problemima, nekim nedostacima, ali moramo znati da ako ono što smo stvarali odnese voda ili sagori oganj, možda je to signal vatre ili dima koji zove Boga u pomoć i možda je to početak našeg spasenja. Nije svaka bolest za zlo i da nam oduzme život, nego Bog svojom ljubavlju pokušava da nas približi na najbolji mogući način – kazao je o. Aleksandar i dodao da se blagodat Božija u nevolji i patnji savršeno objavljuje.
Brojni vjerni narod koji je molitveno učestvovao u evharistijskom sabranju, a koji se postom molitvom i ispoviješću pripremao primio je Sveto Pričešće, nakon čega su sabrani sa strahom Božijim i ljubavlju pristupali da cjelivaju mošti Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca.
Sveta Liturgija, kojoj je prisustvovalo brojno monaštvo i vjerni narod odslužena je i u crkvi Svete Trojice u Donjem Ostrogu.
SPOMEN NA OCE PRVOG VASELjENSKOG SABORA
