Evo dana u kojem slavimo rođendan našeg dohovnog oca, našeg Nezalaznog Sunca, naše neprestane Radosti. Dan u kojem živi čovjek, čovjek u čijem liku se ogleda lice živoga Boga.
Evo dana Vaskrsa, evo dana u kojem se Vaskrs ogleda i ruši smrt. I danas Hristos smrt pobjeđuje, i danas se sva priroda raduje.
U Pešterskoj stijeni, na našem Sinaju, na našem Tavoru i danas se lice našeg Sv. Vasilija ozaruje svjetlošću, i danas srce našeg oca jednako kuca i uznosi molitve za sav narod njegov.
I kako da te ne hvalim, kako i ja da se ne radujem? Kako Pešteru cijelim srcem da ne grlim, da joj ne pjevam?
U tvom liku, u tvojoj ljubavi Boga vidim, Boga sretam, Bogu se radujem. U tebi se lice živoga Boga ogleda, jer ti jesi Svjetlost, ti jesi Ljubav, ti jesi Radost.
U ovom danu i dan tvog rođenja proslavljamo. I nakon 405 godina si jednako živ kao i prvog dana kad si licem svjetlost sreo.
U ovom danu ti nas sretaš u svom domu, u svojoj vrletnoj stijeni koju samo okom možemo da sagledamo. U ovom danu samo srcem tvoju ljubav osjećamo, jer ti u srcu i živiš, u srce se useljavaš kao i Otac naš Nebeski.
U srcu te sretamo, jer se samo srcem i prepoznajemo.
U ovom danu živiš vječnost, a ovaj dan se nikad ne završava…jer svojim rođenjem za ovaj svijet, i svojim rođenjem za Vječnost si pokazao da u Gospodu, i sa Gospodom, vrijeme čovjek ne može da mjeri, još manje da ucrtava granice.
