U 30. nedjelju po Duhovima – Bogootaca, 12. januara 2020. ljeta Gospodnjeg, kada naša Sveta Crkva molitveno proslavlja Svetu mučenicu Anisiju i Prepodobnu Teodoru, saborno i molitveno bilo je u ostroškoj svetinji.
Svetom Liturgijom u crkvi Svete Trojice u Donjem Ostrogu načalstvovao je jeromonah Vladimir ostroški sabrat, a sasluživali su mu arhimandrit Miron i jerej Božidar Ćeranić, riječki paroh, kao i jerođakoni Roman i Zosima.
Posle čitanja začala iz Svetog Jevanđelja sabranima je besjedio o.Roman, koji je između ostalog rekao da žrtva i smirenje Gospoda Isusa Hrista počinju od Njegovog rođenja, a završavaju se raspećem na krstu.
– Hristova žrtva u samom početku hrišćanske istorije prati stradanje kako Njega, tako i cijele Crkve. Od samog ovaploćenja, rođenja Njegovog, smatra se da je Crkva nastala. Hrista protjeruju iz Vitlejema u Egipat – podsjetio je o. Roman govoreći o stradanju 14.ooo djece do dvije godine u Vitlejemu, za Hrista.
To su prvi mučenici za Hrista i to oni najčistiji i najsmjeliji, djeca Božija, kazao je o. Roman.
– Oni su svojom krvlju posvjedočili Hristovo rođenje i dali nam na taj način smjernice da i mi ako vjerujemo u Njegovo ovaploćenje, raspeće, vaskrsenje, moramo da prođemo isti taj put koji su prošla vitlejemska djeca. Gospod nam svojim životom od samog početka pokazuje da je naš put ka Njemu i Carstvu nebeskom, jedino moguć kroz stradanje – rekao je o. Roman i naglasio da sve što prolazimo u životu, svako stradanje i bolest, sve je ništa naspram onoga što nam je Gospod pripremio u Carstvu svome.
On je kazao da je Sveti Vasilije Ostroški upravo svjedok vitlejemske pećine, zbjegova u Egipat i povratka u opbećanu zemlju, onaj koji se saraspeo sa Hristom.
– Rodio se ispod pećine u Mrkonjićima, otišao vrlo brzo u pećinu u Zavali. Iz Zavale otišao u Tvrdoš gdje je po predanju zbog ispovijedanja tvrde i nepokolebive vjere, više boravio u tvrdoškim pećinama nego u manastiru. Potom je iz tvrdoškog Vitlejema morao da pobjegne u nikšićki Egipat i tu se krio i vodio borbu i sa svojima, i sa Latinima, i sa Turcima, koji su ga na sve moguće načine maltretirali. I savio je gnijezdo u ostroškoj pećini koja mnogo liči na Vitlejemsku pećinu, a koja ima i simvoliku golgotske stijene i Gore preobraženja, a i mjesta vaskrsenja – kazao je o. Roman i zaključio da je život Svetog Oca Vasilija protekao u stradanju i blagodarenju Bogu što svjedoče i njegove Svete mošti, da se upodobio Bogomladencu Hristu.
Sabrani koji su se postom, molitvom, pokajanjem pripremali, primili su Sveto Pričešće.
Zajedničarenje je nastavljeno u manastirskoj gostoprimnici.
