Svetom Liturgijom kojom je u Crkvi Svete Trojice u Donjem Ostrogu načalstvovao ostroški sabrat jeromonah Roman uz sasluženje sabraće arhimandrita Mirona, jeromonaha Nikolaja i župskog paroha jereja Obrena Damjanca, proslavljena je 24. nedjelja po Duhovima i praznik Svetih apostola Olimpa, Erasta, Rodiona i drugih s njima.
Bogougodnim pojanjem odgovarala su ostroška bratija, uz molitveno učešće monaštva i vjernog naroda.
Po pročitanom Svetom Jevanđelju o iscjeljenju krvotočive žene i vaskrsenju Jairove kćerke, besjedio je o. Obren.
– Pouku prve i druge priče možemo izvući na sljedeći način, kako je to učinio sv. Jovan Zlatousti. Tumačeći ovu ženu koja je 12 godina bolovala od tečenja krvi, kao onaj narod starog zavjeta, 12 plemena izrailjskih koji su bolovali od prvorodnog grijeha i zbog njega umirali. I to iscjeljenje, tumačenje, imamo kod Svetog Jovana, da je to dolazak Hristov u ovaj svijet, da nas izbavi od grijeha, smrti i đavola. A Vaskrsenje dvanaestogodišnje djevojčice govori nam o Vaskrsenju koje nam je Bog dao svojim stradanjem na krstu, pobjeđujući smrt i vaskrsavši iz mrtvih. A šta Gospod od nas traži? Traži samo vjeru, vjeru koju ćemo svjedočiti svojim životom. I vidimo na dosta mjesta u Svetom jevanđelju kad Gospod iscjeljuje, kad neko od njega traži iscjeljenje. Gospod kaže, da li vjeruješ da ja to mogu? I kada dobija potvrdu, onda iscjeljuje. Tako i ovdje. Vidimo ženu koja je toliko silnu vjeru imala, da je toliko vjerovala da ako se dotakne i kraja od haljine njegove, da će ozdraviti. A sa druge strane imamo Jaira, kome dolazi glas da mu je umrla kći. Ova krvotočiva žena je sve svoje imanje dala ljekarima i ništa joj nije preostalo. Tako i mi, obiđemo sve ljekare, i vračare, i gatare, pa se onda sjetimo svoje Crkve, sjetimo se istinskog, istinitog Boga Trojičnoga i njegovih svetih ugodnika. Obiđemo mnoge koji nam samo novac uzmu, i na kraju kada dođemo kod Svetoga Vasilija ili na neko drugo sveto mjesto, kada zadobijemo iscjeljenje, onda se otrijeznimo. Ne treba da očajavamo, Bog koji vaskrsava iz mrtvih i liječi, On vaskrsava iz duhovne smrti, oslobađa grjeha i time nas uvodi u Carstvo nebesko. On nas oslobađa, On nas očišćuje, On sagorijeva to nečisto i nezdravo u nama, kada mi to hoćemo. Ali Bog uvijek traži i saglasnost, uvijek traži i našu dobru volju, jer neće Bog na silu. Bog može svakoga čovjeka da dovede jutros u hram, ali Bog to neće, Bog nije nasilnik, Bogu ne trebaju robovi, nego sinovi – poručio je o. Obren.
Dodao je da oni koji vjeruju, svoju dobru volju za spasenje, svoje htijenje iskazuju vršenjem Zakona Božijeg, pokajanjem, postom, molitvom, ispovijedanjem, stalnim popravljanjem sebe.
– I sve to krunišu u Svetom pričešću, sjedinjujući se sa Hristom i jedni sa drugima. To onda biva Crkva. I takav jedan hrišćanin, onda može da očekuje da će ga na kraju života sačekati Hristos i riječima ”dođi slugo dobri, vjerni, u malome si mi bio vjeran, nad mnogima ću te postaviti”. Dakle, osnovna pouka ovog Jevanđelja jeste imati vjeru Jairovu i ove krvotočive žene, vjeru bez sumnje, vjeru bez kalkulacije, vjeru bez nekog našeg ljudskog slaboumnog umovanja. Vjeru koju ćemo svjedočiti djelom, svjedočiti svojim životom i u takvoj nadi okončati ovaj život. To je ona nada na vaskrsenje i život vječni sa kojom mi umiremo i koju pominjemo u molitvama za upokojene – besjedio je o. Obren.
Saslužitelji, monaštvo i vjernici su na Liturgiji primili Sveto pričešće.
