Spomen na mučeničko stradanje Svetog Jovana Krstitelja molitveno je obilježen u ostroškoj svetinji u četvrtak 11. septembra 2025. ljeta Gospodnjeg.
U Crkvi Svete Trojice u Donjem Ostrogu, Svetom Liturgijom načalstvovao je ostroški sabrat jeromonah Natanailo, a sasluživali su mu iguman Manastira Svetog Nikole na Rijeci Crnojevića protosinđel Evstatije, paštrovsko-tudorovićki paroh protojerej Dragoslav Rakić i ostroški sabrat Nikolaj.
Nakon čitanja začala iz Svetog Jevanđelja o stradanju Svetog Jovana Krstitelja sabranima je besjedio o. Dragoslav.
On je podsjetio da se današnji praznik može povezati sa Velikim petkom zato što je Sveti Jovan Krstitelj kao pravednik i najveći prorok opominjao čovejka, brata svoga, cara Iroda, da se oslobodi od grijeha i da ne stupa u zajednicu sa Irodijadom, ženom brata svoga i upravo zbog toga izgubio glavu.
– Slušajući današnje Sveto Jevanđelje vidimo taj krst, vidimo to raspeće Jovanovo, ali vidimo i sve ono prije toga raspeća. Vidimo da je Irod bio prijatelj i često slušao i vjerovao Svetom Jovanu Krstitelju i njegovim riječima i vladao se po tome, ali, budući slab tjelesno, potpadao je pod iskušenje tjelesno do te mjere da čak ne mari ni za onoga čije je riječi slušao i rado ih poslušao. To nam govori i pokazuje po paraleli i sa Hristovim vremenom, to jest trenutkom raspeća, da upravo razapinju oni koji su vjerovali u djelo njegovo, iscjeljenja, vaskrsenja, sve ono što je on činio upravo na zemlji za vrijeme svog boravka ovdje, i opet ga ti isti ljudi razapinju, pored svega toga i svih tih djela. Današnji dan i praznik pokazuje da čovjek može živjeti u paklu i svoj um preobraziti u paklu ne odričući se svoga zemaljskog života, a za nas, hrišćane, to predstavlja jednu veliku tragediju, jednu veliku tugu, jedan veliki pad, ali i jednu veliku pouku. Mi, pravoslavni hrišćani razmišljamo o dubini smisla zbog čega je Jovan stradao, zbog čega je Hristos razapet, zbog čega je svaki mučenik postradao, a to jeste borba pravednosti nad zlom, dobra nad zlom, pravednosti nad grijehom i svega onoga što uzvodi ka Gospodu – rekao je o. Dragoslav.
On je poučavao sabrane da uvijek poslušaju kritiku, pouku, da prihvate epitimiju, ono što neko kaže, još ako je to duhovnik, naš iskreni prijatelj, može biti i civil, prijatelj koga Gospod pronalazi u ovom svijetu da pošalje preko njega svoju ljubav na nas da bi nas izbavio od grijeha i da bi nas primio u Carstvo svoje u zagrljaj svoj.
– Zbog toga ovaj oraznik nije samo Veliki petak, nego je ovaj praznik i Vaskrs. Ovdje vidimo pobjedu dobra nad zlom. Zašto strada Jovan Krstitelj, a nije stradao Irod? Nije stradao tjelesnom smrću onaj koji čini grijeh, nego onaj koji opominje na grijeh. Znači nečastiva sila se bori protiv Onoga što nas uzvodi ka vječnosti. Tako i mi pokušajmo da pobjeđujemo svojim dobrim mislima, svojim pokajanjem, činjenjem dobrih djela držanjem zapovijesti Božijih, živjeći duhovnim životom, da se borimo i sami sebe kritikujemo i razapinjemo svoj grijeh, svoje misli, svoja iskušenja, da bismo upravo doživjeli vaskrsavanje i preobraz čitavog našeg bića već ovdje tokom zemaljskog života da bismo imali dostojan odgovor kada dođemo pred lice Božije – rekao je o. Dragoslav.
Sabrani su na Liturgiji primili Sveto Pričešće.
USJEKOVANjE GLAVE SVETOG JOVANA KRSTITELjA
Irod Antipa, sin staroga Iroda, ubice mladenaca Vitlejemskih u vreme rođenja Gospoda Isusa, beše gospodar Galileje u vreme propovedi Jovana Krstitelja. Beše taj Irod ženjen ćerkom nekoga arabskog kneza Arete. No Irod, zli izdanak od zloga korena, otera svoju zakonitu ženu i nezakonito uze sebi zasožitelnicu Irodijadu, ženu svoga brata Filipa, koji beše još u životu.
Protiv ovog bezakonja usta Jovan Krstitelj i silno izobliči Iroda. Irod ga baci utamnicu. Za vreme jednoga pira u svom dvoru u Sevastiji Galilejskoj igraše predgostima Salomija, ćerka Irodijadina i Filipova. I pijani Irod, zanesen tomi grom, obeća igračici dati što god bude od njega iskala, ma to bilo i polovina carstva. Nagovorena od svoje majke Salomija zaiska glavu Jovana Krstitelja. Irod naredi te Jovana posekoše u tamnici i doneše glavu njegovu na tanjiru.
Učenici Jovanovi noću uzeše telo svoga učitelja i česno sahraniše, a Irodijada izbode iglom jezik Jovanov, pa glavu zakopa na neko nečisto mesto. Šta je dalje bilo s glavom Jovanovom može se čitati pod 24. februarom. Ali ubrzo postiže Božja kazna ovu grupu zlotvora. Knez Areta, da opere čast svoje ćerke, udari s vojskom na Iroda i potuče ga do noge. Poraženi Irod bi osuđen od kesara rimskog Kaligule na progonstvo najpre u Galiju a po tom u Španiju.
Kao izgnanci Irod i Irodijada živeše u bedi i poniženju, dok se zemlja ne otvori i ne proguta ih. A Salomija pogibe zlom smrću na reci Sikorisu (Suli). Smrt svetog Jovana dogodila se pred Pashu, a praznovanje 29. avgusta ustanovljeno je zbog toga što je toga dana osvećena crkva, koju podigoše na grobu njegovom u Sevastiji car Konstantin i carica Jelena. U tu crkvu položene su i mošti učenika Jovanovih: Jeliseja i Avdije.
