Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko – primorski g. Joanikije služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u manastiru Ostrog uz sasluženje igumana i bratije manastira Ostrog kao i sveštenika Jovana Vasića.
Visokopreosvećeni vladika besjedu je počeo tako što nas je uveo u sutrašnji praznik Svetih četrdeset mučenika Sevastijskih i Svetih mučenika Momišićkih.
„Veliki je praznik Svetih mučenika i on nam služi kao orjentir u toku godine. On dijeli zimu i proljeće, obilježava godinu i obilježava i naš život i naš podvig. Sveti mučenici Sevastijski, a sa njima i novoproslavljeni Sveti mučenici Momišićki uvijek se proslavljaju u toku Vaskršnjega posta prije vaskrsenja Hristovog. Sevastijski mučenici se poštuju u cijeloj pravoslavnoj vaseljeni. Taj praznik odavno je, njihov praznik, njihov spomen je iz davnih vremena, a Sveti mučenici Momišićki su iz novijih vremena, oni su nedavno kanovizovani, ali su poslije svoga stradanja u tursko doba oni stalno bili spominjani i obnovljen je Hram u Momišićima Svetoga Georgija“ – istakao je Mitropolit.
Govoreći o vjeri svetih četrdeset mučenika Sevastijskih, Vladika je rekao da je to nama primjer divljenja, jer su oni bili vojnici bezbožnoga cara Likija, ali iako uzorni rimski vojnici, ipak su više bili vojska nebeska i željeli su da u svemu izvršavaju zakon Gospodnji i da posvjedoče svetu pravoslavnu vjeru, ne samo dobrim mislima, riječima i djelima, nego i svojim životom. „Takva je inače bila vjera prvih hrišćana. Biti hrišćanin u ta vremena gonjenja Crkve Božije, značilo je uvijek biti spreman na smrt za Hrista; imati tu spremnost da u svakom momentu postradaš za Hrista.“
Mitropolit Joanikije je naveo da među svetima ima i onih koji su se krstili tek kao odrasli ljudi, jer su ih roditelji pokušavali u djetinjstvu zaštititi od gnijeva bezbožnih vladara. Istakao je da od Svetih mučenika Sevastijskih vidimo da su imali vjeru i kao mučenici koje slavimo pojedinačno, kao što su na primjer: Sveti Dimitrije, Sveti Teodor Stratilat koji su lično, sami istupili pred bezbožne vladare i ispovijedili svoju vjeru. Mučenicima koji su vjeru ispovijedili zajedno, koji su bili jednomišljenici i jednodušni, Gospod im je dao mnogo snage i takvu odlučnost da se suprotstave bezbožnom caru – u ovom slučaju caru Likiju koji je bio rođak cara Konstantina, ali koji je, za razliku od Konstantina – velikog hrišćanina koga su nazivali i novim apostolom, ostao u bezbožnom blatu. I poslije Milanskog edikta, paganstvo se vratilo sa carem Julijanom – krvožednim goniteljem hrišćana.
„Međutim, ovi Sveti mučenici Sevastijski su savladali i cara Likinija i svu zlobu i pakost i paganstvo i mrak neznabožački i svu zlobu demonsku i ljudsku – svojom odvažnošću i svijetlom vjerom. Divimo se njihovim stradanjima. Ima nešto dirljivo, jedan detalj koji se uvijek pominje kada govorimo o Svetim mučenicima Sevastijskim. Jedan se nažalost pokajao. Bilo je veliko stradanje, bili su bačeni u ledeno jezero, zima, cijelu noć, a tamo su bili zagrijali banju koju su mučenici mogli gledati iz jezera kako je prijatno biti u toj banji pa se, nažalost, jedan od njih pokolebao, ali jedan stražar, koji je do tada bio paganin, neznabožac, vidio je kako vijenci nebeski padaju na mučenike koji su ostali vjerni i on je poželio da stekne takav vijenac slave Božije, kao i mučenici. On je to ispovijedio i postradao sa ostalih trideset devet mučenika, a onaj jedan se pokolebao i nažalost ostao bez toga vijenca i ostao bez vječne slave Božije. Dakle, imamo i tu jednu opomenu – slabosti ljudske su uvijek prisutne. Imamo one koji su u stanju da uz pomoć milosti Božije savladaju slabosti, a oni koji se pokolebaju u milost Božiju i Božiju pomoć oni lako mogu da otpadnu u svakom momentu. Eto, taj je bio hrišćanin, pa se odrekao, a ovaj je bio neznabožac, pa je ispovijedio Hrista, povjerovao, postradao i uvrstio se zajedno sa ovih trideset devet i ispunio i taj svešteni broj četrdeset mučenika Sevastijskih.“
„Zapravo, sveti mučenici se sjedinjuju sa Hristom, sa Hristovim stradanjima i Hristovim krstom koji im i daje moć i pobjedu vaskrsenja i evo u toku ovoga posta kada proslavljamo Svete mučenike Gospodnje, imamo obrazac kako treba živjeti. Treba uvijek se krijepiti svetom vjerom pravoslavnom, uvijek misliti na svoje spasenje, uvijek se boriti protiv grijeha, e da bi se uselila u nas milost Božija i sila svete vjere pravoslavne, sila Hristova, da bismo se sjedinili sa Hristom i onda nema čega da se bojimo i kada smo sa Hristom, kao što su hrišćani govorili ko će protiv nas i naročito kad smo zajedno i kad jedni druge podržavamo u tome je velika moć. Ako pojedinačno imamo svi slabosti, ali u zajednici kada smo jednomisleni, kada smo jednodušni, a i to treba da postignemo u toku ovoga posta i jedinstvo vjere i silu duha, onda smo u stanju da prevazilazimo svoje slabosti i da uvijek idemo naprijed i uvijek proslavljamo ime Božije Oca i Sina i Svetoga Duha sada uvijek i u sve vijekove“- zaključio je Mitropolit Joanikije poželivši bratu u Hristu Luki, novom poslušniku ostroške obitelji da mu Gospod, Sveti Vasilije Ostroški i Sveti Luka daju da uznapreduje duhovno, da se prosvijetli i ojača na monaškom putu kojim želi da krene.
Lana Ostojić
preuzeto sa sajta Mitropolije
