Hristos vaskrse, Vaistinu vaskrse!
Radujmo se, jer je to riječ Gospodnja koja je upućena mironosicama ženama. Upućena je jer je Gospod prepoznao u njihovoj duši ljubav, ljubav prema Bogu čitavim bićem i zato je rekao da je radost ono što proizilazi iz ljubavi, a ta radost je dar Božiji. I mi danas ovdje sabrani radujmo se, jer smo u blizini Božijoj, jer smo na mjestu gdje se nalazi čovjek Božiji, gdje su mošti Svetog Vasilija koji je čitavog sebe, sve što je imao, pretvorio u ljubav, u ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjima do mjere da je je bio spreman u potpunosti da raspne sebe za Hrista. Da ne gleda na to što treba da ulaže napore, danaonoćne, da ne gleda na to što ga neko prezire ili odbacuje, da ne gleda na to što ga neko goni, znajući da je u svemu, u njemu i oko njega jeste prst Božiji i promisao Božija. A promisao Božija jeste izraz ljubavi Božije. Zapravo u svemu i na svakom mjestu pokazujući smirenje učinio je sebe plodnim, prebogatim izobilnim sasudom Božijim. Postao svetac, svetitelj Božiji takav da i mi danas, i ne samo mi nego i ljudi sa svih strana svijeta ovdje pritiču tražeći utjehu, tražeći podršku, pomoć i iscjeljenja od raznih neduga, bolesti i problema. I svako ko je došao, došao je na jedan način, a otišao je odavde drugačiji. Svakome se nešto desilo suštinski, tako da to što se desilo niti može da razumije, a kamoli da iznese i objasni bilo kome. Jer Blagodat Božija je tajna ne u smislu da je nešto skiveno, nego u smislu događaja koji prevazilazi um, razmum i srce.
Dakle, braćo i sestre, dolazimo na ovo mjesto znajući šta je volja Božija, znajući da je volja Božija kako sam Gospod Hristos kaže da oni koji vjeruju u Njega imaju život vječni. To je volja Božija i kada dođemo ovdje sve nam je jasno. Jasno nam je da nismo samo ljudi koji su stvoreni za materijalni život, da nismo samo meso, krv, da nismo samo materija. Znamo da sve što postoji pa i naše tijelo, pizvano je da bude duhovno. Da, mi imamo razne darove i sposobnosti, imamo darove i talente da stavramo materijalno, opipljivo, da stvaramo materijalnu kulturu. Ali i to treba da bude prožeto duhovim vrijednostima.
Sve što stavaramo ne samo kada se molimo u tajnosti srca svoga, nego sve što stvaramo treba da bude stvoreno u slavu Božiju, da bude uzneseno kao uzdarje Bogu i na taj način i tijelo je pozvano da postane duhovno.
Treba li nam dokaz za to? Evo dokaza. To su mošti svetih, to je Sveti Vasilije Ostroški. Svetitelji Božiji baš onakvi kakav je naš svetac potvrđuju i pokazuju da je čovjek sazdan kao duhovno biće. Gospod one koji ispunjavaju Njegove zapovijesti, ispunjavaju Njegovu volju prosvećuje i osvećuje tako da i kada odu Njemu u susret, kada odu sa ovoga svijeta, ostaju nama da sijaju da nam budu utjeha, da nam budu podrška, da kada dođemo ovdje možemo i svoje najskrivenije misli iznijeti pred skute sveca, da možemo svoje najdublje grijehe, ono čega se stidimo, ono čega se bojimo, tu njemu ispovijediti. I to će ostati tu, otići ćemo oslobođeni, otići ćemo iscijeljeni. Gospod, dakle, u svetiteljima svojim pokazuje da smo storeni da budemo duhovna bića i to znamo, znamo kada dođemo ovdje.
Riječ Božija jeste zapovijest za nas, to je Njegov zakon zaposvijesti, zapovijesti koje nisu ukidanje naše slobode, zapovijesti kojima nam je data mogućnost da rastemo, da pokazujemo ljubav, da budemo stvaraoci. Nije Bog rekao ne ukradi, ne laži, ne ubij, ne čini preljube, ne ogovaraj, ne osuđuj, ne mrzi, nije Bog izrekao te zapovijesti zato što je htio da nam zabrani da živimo slobodno, zato što je htio da ukine i da spriječi našu slobodu. Naprotiv, kada činimo to sve i mnoge druge grijehe, mi postajemo robovi grijeha, robovi strasti, robovi đavola. A kada slušamo zapovijest Božiju, uzimamo oruđe slobode, oslobađamo se svega onoga što nas tišti, što nas čini nemirnima, što nas čini isfrustriranima, što nam stvara depresiju, što nam stvara psihozu. Oslobađamo se drugim riječima tiranije nečastivoga. Onda kada činimo zapovijesti Božije, činimo ono što je u skladu sa našom prirodom. Postajemo istinski zdravi. Nije sloboda u tome da činim šta hoću, jer mogu činiti ono što je loše. A najčešće kada činim ono što hoću, a nisam to prethodno provjerio sa zapoviješću Božijom koja je zapisana u Jevanđelju, činim pogrešno.
Evo nas opet izova ovdje u Svetom Ostrogu, evo nas opet kod Svetog Vasilija, da se vratimo sebi braćo i sestre, da prepoznamo šta to Bog od nas hoće, da se ispovijedimo, da se pokajemo, da se hranimo Hristom. On je hljeb života, nama nema Boga bez Hrista. Bez Hrista možemo biti moćni, silni, veliki, snažni, slavni, uspješni. Da, ali zamalena. A možemo biti sve to, a dubinski nesrećni, usamljeni, zapravo oslanjajući se na pogrešene principe i vrijednosti možemo se potpuno odvojiti od sebe i orobiti u totalnu i potpunu samoću. A onda kada je Bog sa nama, onda smo slobodni od sebe i znamo da postajemo vladari svijeta. Onda možemo prepoznati u drugome brata, bez obzira ko je on, kom narodu i kojoj vjeri pripada.
Zato braćo i sestre, danas ovdje sabrani, pokajmo se, ispovijedimo se, uzmimo Hljeb života, pričestimo se Tijelom i Krvlju Hristovim. To je Hljeb života. Da postimo, da idemo u Crkvu Božiju na Liturgiju, da se ispovijedamo, da primamo oproštaj grjehova i da sve to zapečatimo i krunišemo uzimanjem Tijela i Krvi Hristove.
Neka bi Gospod dao, molitvama Svetog Vasilija Ostroškog, mir, ljubav, radost, radost na koju nas je Gospod pozvao, da bismo onda zajedno sa Svetim Vasilijem mogli Njega slaviti, ali i s Njim pjevati pjesmu:
Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt razruši i onima koji su u grobovima život darova!
