Jeromonah Vladimir Palibrk, sabrat manastira Ostrog
(kandidat bogoslovlja Petrogradske duhovne akademije)
Istinski, nepatvoreni život u Hristu praćen je stradanjima i progonima. Svijet je Hristu ponudio Krst kao jedini mogući način bivstvovanja u svijetu. Biti u svijetu za Hrista nije značilo: biti na zemlji, nego: visiti na Krstu. Sam Njegov dolazak u ovaj svijet zahtijevao je svojevrsnu „eksteritorizaciju“.
Na stranicama Novog Zavjeta piše da za Mariju i Josifa ne bješe mjesta u gradskim gostionicama kad dođe vrijeme da ona rodi (Lk 2, 7). Da bi se rodio, došao u ovaj svijet, Bogočovjek je morao da napusti polis kao mjesto ljudskog boravka i da se povuče u pustinju Vitlejemsku i, u jednoj od tamošnjih peštera, započne svoju Bogočovječansku egzistenciju. Divlje i beslovesne životinje pokazale su se gostoljubivije prema Bogomladencu Isusu od, grijehom podivljalog, palog čovjeka: „Svojima dođe, i svoji ga ne primiše. A onima koji ga primiše dade im vlast da budu čeda Božija, onima koji vjeruju u ime njegovo. Koji se ne rodiše od krvi, ni od želje tjelesne, ni od želje muževljeve, nego od Boga (Jn 1, 11-13)“. Antagonizam Hrista i svijeta osjećaju i opituju svi istinski sljedbenici Gospodnji i taj antagonizam uzrok je i njihovog raspeća i stradanja u ovome svijetu. „Svako ko želi da živi pobožno u Hristu Isusu biće gonjen“ (2Tim 3, 12), govori Apostol Pavle svome učeniku Timoteju a time i svima učenicima Hristovim. Da se razumijemo: učenici Gospodnji ne stradaju u svijetu zbog neke svoje per se osobenosti i isključivosti. Petru i Jovanu je bilo dozvoljeno da borave u Jerusalimu, ali nije im bilo dozvoljeno da propovijedaju Hrista Boga Raspetog i Vaskrslog. Srdžba i gnjev judejskih starješina prema Apostolima bila je uzrokovana njihovom propovijeđu kojom Apostoli „uče narod i javljaju u Isusu vaskrsenje iz mrtvih“ (Dap 4, 2). Apostolima je bilo dozvoljeni javno da govore o svemu, osim da govore i propovijedaju o Hristu (Dap 4,18).
U XVII vijeku srpski narod nalazio se pod turskim igom i, slično svojoj braći Vizanticima iz Konstantinopolja, očekivao je pomoć od hrišćanskih vladara sa zapada, kao i od samog pape. Istorijski spisi otkrivaju da je stanje Srpske Pravoslavne Crkve u tom vremenu bilo kao stajanje između Scile i Haribde: „Na nju se ustrijelio bio s istoka Turčin, a sa zapada – Rim. Turčin sve za slavu Muhamedovu, a Rim sve za slavu Papinu. Rim je tražio kao kompenzaciju: primanje Unije i žrtvovanje Pravoslavlja i svetosavskih tradicija. Tako papa Kliment VIII u aprilu 1599 piše patrijarhu Jovanu Kantuli (1591-1614) i Mitropolitu Visarionu: “Treba prije svega da se odrečete istočne šizme, i priznate vlast rimskoga Pape“. O pomoći kakvoj za oslobođenje od Turaka nije dakle bilo ni spomena. Patrijarh, naravno, na ovaj poziv nije se ni osvrnuo, nego je još u samome početku prekinuo sa Papom svaki odnos“. Rimokatolički agenti su se nadali da će, usljed teške istorijske i društveno-političke situacije, viša crkvena jerarhija Srpske Pravoslavne Crkve pristati na Uniju sa Rimom. Međutim, u tim svojim naumima strašno su se prevarili. Nijedan od prvojeraraha toga vremena, od Patrijarha Jovana Kantule, preko Pajsija Janjevca (1614.-1647.) do Patrijarha Gavrila, nije pristao na izdaju Pravoslavlja i Svetosavlja. Poslednji je, ne želeći da traži nikakvu pomoć od Rima, 1654. godine otputovao u Rusiju da kod pravoslavne braće potraži pomoć i utjehu, zbog čega je bio oklevetan kod Turaka koji su ga, po povratku iz Rusije 1659. godine, objesili u Brusi, prestonici Vitinije.
Demono-psihološko stanje ljudi, usljed kojeg neka ličnost, zbog svoje uzvišenosti i nedostižnosti, postaje predmet mržnje i klevete, počelo je da se ispoljava u agentima Rima. Satana, usljed nemogućnosti da bude Bog, postaje klevetnik Boga. U ovom slučaju, agenti i prozeliti, usljed nemoći da predstavnike više ckrvene jerarhije naše Crkve sklone na Uniju, čine sve da im naruše ugled, kleveću ih, fabrikuju im razna pisma u kojima, tobože, crkveni poglavari pristaju na Uniju sa rimskim prestolom. Znajući da Mitropolit Vasilije Jovanović ima ogroman ugled u narodu i poštovanje kao Sveca još za svoga života, rimokatolički agenti su pristupili strašnom manipulativnom djelu. Plod tog manipulativno-fabrikovanog inženjeringa su i dva pisma u kojima, tobože, Sveti Vasilije ispovijeda rimokatoličku vjeru i priznaje papino poglavarstvo. Prvo pismo-falsifikat je od pape Aleksandra VI iz 1661. godine Mitropolitu Vasiliju Jovanoviću, a drugo je pismo-falsifikat Mitropolita Vasilija Jovanovića papi Klimentu X iz 1671. Godine. Međutim, pošto svaka kleveta i laž upućena na pravednika čini da on samo još više zasija i prosija Božijom svjetlošću i svetošću, tako je bilo i sa ovim Pravednikom hercegovačkim. Ne samo da ovi agenti rimske propagande nisu uspjeli da njegovo stado pounijate, već nisu mogli da poljuljaju ni svetiteljski ugled Mitropolita Vasilija Jovanovića u srpskom narodu. Uspjeli su samo u jednom: da svojim nehrišćanskim i, nadasve, neljudskim ponašanjem naruše ugled svoje crkve. Tako su „papski nunciji iz raznih zemalja stali upozoravati Kuriju rimsku, da između onih agenata ima i varalica, koji obmanjuju Rim i druge tada revnitelje Unije, da bi sebe uzvisili i novčano pomogli“. U to vrijeme i nuncije Salvago iz Graca piše kardinalu Borgezu da: “nekim agentima ne treba vjerovati, jer su njihovi izvještaji „himerične izmišljotine“.
Nasilje eklisijalnog inženjeringa, koje su za života Svetog Vasilija raznim fabrikacijama sprovodili rimski agenti, i u ove naše dane ponovo je oživjelo. Opet je satana sa svom snagom udario na Ostroškog Čuvara Pravoslavlja i njegovo slovesno stado, koje mu je povjerio Sveti Sava da ga napasa. Na duhovnom planu, ova borba za Svetog Vasilija je bila mnogo teža jer za protivnike nije imao inostrane rimske agente, već svoju odrođenu djecu, koja u Prosvetitelju Savi Nemanjiću nisu više vidjela svoga duhovnog oca i pastira, nego svoga okupatora i uzurpatora. Diskriminatorni zakon o slobodi vjeroispovjesti, po kome bi sakralni objekti Srpske Pravoslavne Crkve postali državna imovina, imao je za cilj ne samo da Crkvu liši prava na privatnu svojinu, već i da je prinudi na jedno novo eklisijalno samoodređenje u ideološkim smjernicama nove dukljansko-montenegrinske nacionalne paradigme.
Znamo da se Gospod javio Apostolu Petru, kada je ovaj krenuo da napušta Rim: „Quo vadis, Domine?“. Petar je razumio da Gospod hoće da se on, zapravo, vrati u Rim i da tamo postrada za Njega. Ko zna, možda se i na ovome putu ostroškome, na prvoj litiji iz Ostroga za Nikšić, Gospod javio i Svetom Vasiliju: „Quo vadis, Basileos?“. Kao da čujem šta odgovara pastir Ostroški Gospodu Hristu: „Gospode, idem opet da sa svojim stadom branim Vjeru Otačku, jednom za svagda predanu svetima! Idem da i onima zabludjelima poručim da se ne odriču Tvoga Svetog Save, jer se tako odriču Tebe, Svoga Spasitelja, Koji počivaš u Svetom Savi isto onako kao što počivaš i u meni!“. Zna Ostroški Čuvar jedinstva Srpske Pravoslavne Crkve koliko je velik grijeh raditi protiv crkveno-narodnog sabornog tijela. Dovoljno je sjetiti se grijeha Ananije i njegove žene Sapfire prema jerusalimskoj crkvi. U Djelima apostolskim (Dap 4, 32-35) nalazimo svjedočanstvo o tome da su oni koji su povjerovali u Isusa Hrista bili „jednoga srca i jedne duše“. Dijelili su sve što su imali, čak i do te mjere da su „oni koji su posjedovali zemlju ili kuće to prodavali i sav novac donosili apostolima. Dijelili su koliko je kome trebalo, po potrebi“ (Dap 4, 34-35). „A neki čovjek, po imenu Ananija, sa ženom svojom Sapfirom prodade imanje, i sakri od novaca sa znanjem i žene svoje, i donijevši jedan dio položi pred noge apostolima. A Petar reče: Ananija, zašto ispuni satana srce tvoje da slažeš Duhu Svetome i sakriješ od novaca što uze za njivu? Kad je bila u tebe, ne bješe li tvoja? I kad je prodade, ne bješe li u tvojoj vlasti? Zašto si takvu stvar metnuo u srce svoje? Nisi slagao ljudima nego Bogu.“ (Dap 4, 1-4). Njihov grijeh je bio u tome što su oni najprije pristali da žive crkveno-sabornim životom i da se odreknu lične svojine u korist svesaborne svojine, da bi u jednom trenutku oštricu egoističkog principa individualnog i porodičnog vlasništva zarili u tijelo opšte-sabornog crkvenog imetka. Ananija i Sapfira su, slično ovim našim „hramoborcima”, pokušali da sebi prisvoje ono što pripada Crkvi. Kazna Duha Svetoga je bila strašna – Ananija i njegova žena su odmah izdahnuli, nemajući vremena za pokajanje, dok je u ovom poslednjem slučaju Duh Sveti preko Svetog Vasilija bio mnogo milostiviji: Gospod je ove savremene „hramoborce” lišio političke vlasti, dajući im vrijeme ovog života za pokajanje i obraćenje Gospodu Isusu Hristu. Njihov revolt i gnjev na Blaženopočivšeg Vladiku Atanasija zbog njegovog upozorenja da, ako ne prestanu da gone Svetosavsku Crkvu u Crnoj Gori, Sveca Ostroškog treba vratiti u njegovu rodnu Hercegovinu, ne predstavlja u suštini nikakav revolt. Oni bi, zapravo, najradije voljeli da se Sveti Vasilije vrati u Hercegovinu jer ima dugo pamćenje i neumoljivi je svjedok minulih vremena. Pamti ovaj Hristov Ispovjednik, na primjer, kada su Crnogorci, obilićkom hrabrošću, branili Ostrog i njegove svete mošti od najezde Turaka. Pamti on dobro sve one Crnogorce koji su sebe osjećali i doživljavali Svetosavskim Srbima. Odavno je Sveti Vasilije među nama i pamti, dakle, one Crnogorce koji su horizontalu Kosovskog Zavjeta i vertikalu Svetosavlja kao filosofije života, uzdigli u svoj Krst koji su junački nosili i njime svoje neprijatelje pobjeđivali. Ali, pamti i one Crnogorce koji su pljunuli na taj Časni Krst i Krstaš barjak i zamjenili ga petokrakom, odričući se tako Carstva Nebeskog, zavještanog srpskom rodu Svetim Savom i Svetim Carem Lazarem, a birajući carstvo zemaljsko, to jest, Josipa Broza i komunističku idejnu paradigmu utopije o zemaljskom raju.
Prevrednovanje vrijednosti, koje su donijeli komunistički ideolozi, zahtijevalo je i novi oblik crnogorskog etnosa i etosa. Crnogorac nije više bio Srbin, Svetosavac sa Kosovskim Zavjetom u duši, već neki novi Crnogorac, ispražnjen od svoje Svetosavske eshatološke usmjerenosti i ukorijenjenosti koji je, kao takav, postao očajno površan i prazan, to jest, sujetan Crnogorac. Traktat Milovana Đilasa pod nazivom „O crnogorskom nacionalnom pitanju“, koji je objavljen u „Borbi“ 1. maja 1945. godine, u biti je ništa drugo nego prvorodni grijeh Svetosavskog Crnogorca, koji počinje da jede plodove sa zabranjenog drveta poznanja dobra i zla. Psevdo-duhovna hrana komunizma kojom se hranio Crnogorac, učinila je da mu se otvore oči i on tada spoznaje svoju nagotu. Svetosavlje i Svetolazarevski Kosovski Zavjet bio je ona odežda, ono svadbeno ruho koje je krasilo dokomunističkog Crnogorca. Međutim, Milovan Đilas i ostali idejni komunistički tvorci bestijalno su, tim svojim „prvorodnim grijehom”, skinuli sa Crnogorca tu svetu odeždu i obnažili ga. Smokvino lišće kojim su Adam i Eva prekrili svoju nagotu, za novi crnogorski kulturno-istorijski tip, postalo je ništa drugo nego egocentrična opijenost svojom samodovoljnom plemenskom osobenošću.
Proces detronizacije Svetosavlja kao načina života iz crnogorske narodne paradigme dostiže svoj vrhunac u savremenoj postkomunističkoj crnogorskoj vlasti. Da je Svetosavlje neprihvatljivo, pokazuje i stav bivšeg premijera vlade koji poistovjećuje Svetosavlje sa fašizmom: „Ne radi se naravno o tome da u Crnoj Gori danas bilo ko ugrožava pravoslavce, niti ispovjedanje pravoslavne vjere u bilo kom pravoslavnom hramu, niti pravni položaj bilo koje vjerske zajednice, pa ni Srpske pravoslavne crkve. Radi se o tome na kojim temeljima Crna Gora želi da gradi svoju kuću: na antifašističkim ili na svetosavskim? Jedno s drugim ne ide nikako“. Da ovdje nije u pitanju samo borba protiv Svetosavlja zbog njegovog srpskog etniciteta, već da se radi, zapravo, o borbi protiv Pravoslavne Vjere kao takve, vidimo iz nastupa predsjednika Crne Gore, u isto vrijeme i predsjednika DPS-a, na njihovom poslednjem kongresu, gdje on kaže: „Legat naše generacije ne smije da bude Pravoslavna Crna Gora, već građanska, demokratska i evropska Crna Gora“.Očigledno je da se ovdje ne radi o brizi za očuvanje nacionalnog etnosa, već o poslušnom sprovođenju satanske agende u borbi protiv Pravoslavlja na globalnom nivou. Aktuelni događaji u Ukrajini to samo potvrđuju.
Događaji koji su se uskoro desili u Crnoj Gori, sva ta demonska borba protiv Crkve i Svetosavlja, koja nije vođena od strane tuđinaca i neprijatelja spolja, nego od strane onih koji su naša braća, Svecu su donijele samo bol, žalost i krvarenje srca. Svetac Ostroški plače kada vidi ljude otuđene od Živog Boga, ali on i krvari kada vidi da oni koji su njegovi i koji pripadaju istom narodu kao i on, ustaju na njegovu Crkvu i odriču se Svetog Save. Upravo Sveti Sava, taj princ-monah, jedinstven u svoj Pravoslavnoj Vaseljeni, nas je i rodio u Hristu i učinio da budemo narod Hristonosac. Sveti Sava je Apostol srpskog naroda, ikona Hristova i Njegove Arhijerejske službe. „Ko vas prima mene prima“ (Mt 10, 40), „i ko se vas odriče mene se odriče“ (Lk 10, 16). Ove Hristove riječi izgovorene Apostolima odnose se i na Svetog Savu kao učenika i sljedbenika Svetih Apostola. Upravo zbog toga Sveti Vasilije nije pristao ni na kakvu Uniju sa Rimokatoličkom crkvom. Znao je dobro ovaj bogomudri Hercegovac da van duhovne međe, koju je označio žezal Svetog Save, nema za njegovo stado Istinite Crkve Hristove, a samim tim ni istinitog spasenja. I, kao što Petar, na pitanje Hristovo: „da nećete i vi da odete od mene“ (Jn 6, 67) odgovara: „Gospode, kome ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga“ (Jn 6, 68), tako i Sveti Vasilije Ostroški, odbijanjem Unije, pokazuje da ne želi da ode od Setog Save i Svetosavskog puta kao jedinog puta koji vodi u život vječni.
Zbog vjernosti tom Svetosavskom putu, Sveti Vasilije je podnio mnoga stradanja. Ni agenti rimske kurije, ni turski zulum, niti bilo šta slično nije moglo da ga odvoji od ljubavi Hristove, javljene njegovom rodu u ličnosti Svetog Save i Svetosavlju kao načinu života. I on je mogao da ponovi za Svetim Apostolom Pavlom: ,,Jer sam uveren da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnjost, ni budućnost; Ni visina, ni dubina, niti ikakva druga tvar neće moći odvojiti od ljubavi Božije, koja je u Hristu Isusu, Gospodu našem.” (Rim 8, 38). Zbog svega toga, sva ona nedavna borba za svetinje nije bila samo nominalnog karaktera, kao problematika nacionalnog predznaka pomijesne Crkve koji treba ukloniti. Naprotiv, to je bila borba protiv Istinite, Pravoslavne Crkve Božije kao jedinog životvornog izvora apostolskog Predanja, i protiv onoga koji je prejemnik, sprovodnik i oličenje tog Predanja: Svetog Save. To je dobro znao Tvrdoški i Ostroški Čudotvorac, zato je i pohitao u subotu 21. decembra 2019. godine za Nikšić, da iz svog Sabornog hrama pozove narod na mirni, molitveni ustanak litijama protiv bezakonog zakona. Sveti Vasilije je tom svojom litijom iz Ostroga za Nikšić pokrenuo prvu litiju. On je prvi litijaš za kojim su krenule na desetine hiljada ljudi iz čitave Crne Gore.
Hristova Crkva izvojevala je pobjedu. Njoj ni ovog puta vrata ada nisu odoljela jer je poništen pakleni diskriminatorni, tzv. zakon o slobodi vjeroispovjesti. Da li se raduje Sveti Vasilije? Da, raduje se, ali u isto vrijeme i tuguje jer, dok god postoji i jedan brat koji je u zabludi i prelesti, Svetac plače i tuguje.
Literatura:
Sveto Pismo, SPC, Bgd, 2014.
Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac. Spomenica povodom 300-godišnjice njegova predstavljenja, Uprava manastira Ostroga, Beograd, 1971.
Pržulj Željko, Vladika: slava Mu i milost. Matična biblioteka, Istočno Sarajevo, 2016.
Mihajlović Božo Đ. Manastir Ostrog i Sv. Vasilije Ostroški, Manastir Ostrog, Cetinje, 1965.
Rimokatolička propaganda. Propali pokušaji prošlosti u operacijama sadašnjosti, Manastir Ostrog, Nikšić, 1932.
Arhim. Dr. Justin Popović, Život Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca. Izdanje manastira Ostroga, Bgd, 1990.
Jeromonah Georgije. Svetom Vasiliju Ostroškom Čudotvorcu. 1970.
Habjanović-Đurović Ljiljana, Ostroško trimirje, knj. 1, So zemlji, Globosino, Beograd, 2018.
Prot. Vaso Ivošević, prof. Sveti Vasilije Ostroški (život i akatist), Manastir Ostrog, Cetinje, 1984.
Episkop ZHP Atanasije, Bog Otaca naših, manastir Hilandar, 2000.
Pravoslavna teologija – zbornik studija i članaka, priredio đakon Radovan Bigović, Bgd, 1995.
Protojerej Aleksandar Šmeman, Istorijiski put pravoslavlja, Cetinje, 1994.
Sveti Vasilije Veliki, Tragom jevanđeljskog podviga, manastir Hilandar, 1999.
Vladeta Jerotić, Hrišćanstvo i psihološki problemi čoveka, Bgd, 1997.
Nikolaj d. Gurjev, Strasti i njihova projava kroz somatske i nervno-psihološke bolesti, Sremski Karlovci, 2005.
