U 2. nedjelju po Duhovima, 4. jula 2021. ljeta Gospodnjeg, kada naša Sveta Crkva molitveno proslavlja Svetog mučenika Julijana Tarsijskog i Prepodobnu Anastasiju Srpsku, saborno i molitveno je bilo u ostroškoj svetinji.
Svetom Liturgijom je načalstvovao je jeromonah Vladimir, a sasluživali su mu arhimandrit Miron ostroški sabrat, protojerej-stavrofor Petar Pantić iz Eparhije austrijsko-švajcarske, jereji Nenad Dragičević iz Eparhije kruševačke, Ranko Radonjić ostroški saslužitelj i Pavle Božović podgorički paroh, kao i jerođakon Zosima, uz molitveno učešće brojnog monaštva i vjernog naroda.
Posle pročitanog začala iz Svetog jevanđelja, sabranima je besjedio o. Pavle Božović, koji je govorio o značaju Galilejskog jezera i događajima kada je Hristos pozivao apostole.
– Čudna je materija i tvorevina Božija, voda. To svi znamo da nam je neophodna za život, znamo da se naš organizam i sva živa bića najviše sastoje upravo od vode, a o tajni osvećenja vode u crkvi našoj najviše znamo na krštenjima i na Bogojavljenju. Kažu čak i neki svetovni naučnici da voda ima neko svoje pamćenje, da je ona takav molekul koji može da pamti sva stvorenja koja su živjela u njoj i koja su živjela zahvaljujući njoj. Ako je tako, zasigurno da bi vode Galilejjskog jezea mogle da ispričaju mnogo toga, jer pamte od najstarijih vremena. Taj prostor Galilejskog jezera, rijeke Jordan koja izvire iz njega i Mrtvo more u koje se rijeka Jordan uliva, to je ta osa oko koje se vrti istorija čitavog svijeta i neki od najvažnijih događaja dogodili su se upravo na obalama Galilejksog jezera. Pamti Galilejsko jezero i sve one putnike koji su prošli onim teškim putem koji je povezivao Egipat sa sjevernim rimskim provincijama. Pamti i Krstaše, i Arape, i Persijance, i Turke. I danas na tom prostoru sukobljavaju se ljudska koplja, Izrailjci i Arapi, svi smatraju da polažu pravo da gospodare obalama Galilejskog jezera – besjedio je o.Pavle.
On je istakako da je točak istorije u zaborav poveo mnoge ljude koji su prolazili pored Galilejskog jezera, ali da Tvorac i neba, i zemlje, i kosmosa nije dao da se zaborave koraci i stope koje su u pijesku kraj Galilejskog jezera ostali za Njegovim Jedinorodnim Sinom, Gospodom našim Isusom Hristom.
– I zapisao je apostol i jevanđelist Matej ovu priču, kako je On dobio prve svoje učenike. Dva puta po dva brata. Prvo je susreo Andreja i Petra, a potom Jakova i Jovana. Nećemo znati nikad šta se desilo u njihovim srcima kad im je on iznio neobičan zahtjev da ostave sve i krenu za Njim. Ali znamo da su ti ribari, ostavili sve zbog obećanja da će im On omogućiti da postanu lovci ljudi. Gospod Isus Hristos, Njegovi sveti apostoli, dobili su upravo zadatak da to čine, da nas izvode da dišemo Duhom Svetim. Međutim, ne postaje se lovac ljudi tek tako. Gospod poziva i opominje, morate se odreći svega – rekao je o. Pavle.
To odricanje svega da bi čovjek postao lovac ljudi, oličeno je kroz tri veoma važna simbola.
– Prvo je Petru i Andreju rekao da ostave svoje mreže. Oni su, kaže apostol svoje mreže zabacivali u trenutku kad je prošao Hristos. Kad im je rekao da ostave mreže, On im je rekao da ostave svoju egzistenciju, svoj posao, svoju želju za bogatstvom, svoju želju za novcem. Tako su Apostoli Petar i Andrej krenuli putem siromaštva ka putu neprolaznog i vječnog bogatstva. Dalje je išao Galilejksim jezeromi i susreo Jakova i Jovana i njima je rekao da ostave brod svoj. Čega bi brod bio simbol? Svi oni ribari koji nisu imali brod, oni su bili prinuđeni da love uz obalu, za njih su bila nedostupna sva druga mjesta na tom jezeru, kao što su im bile nedostupne i one dubine u kojima su živjele najkrupnije ribe. Kad bi čovjek imao brod, on bi imao slobodu izbora, gdje da ide, gdje da lovi, kako da se kreće. Međutim, oni se odriču broda i ostavljaju svoj broj. Odricanje od toga broda je odricanje od slobodne volje u smislu da su postali poslušni Gospodu Isusu Hristu. Tako vidimo kod njih da oni pored što su se odrekli svog bogatstva, sada prihvataju i poslušnost kao princip svog života. I treće, možda najteže, Gospod Isus Hristos od njih traži da se odreknu svoga oca, da ga ostave tu, da krenu. Nijedno društvo u istoriji svijeta nije bilo porodično kao što je bilo društvo starozavjetnih Jevreja. Ali, njihova odluka da ipak ostave oca za nas je takođe veoma važan simbol. To nam govori da oni ne ostavljaju samo oca i porodicu čija je on glava, nego sve ono što porodica od njih očekuje. Svi znamo da i danas porodica od nas očekuje da je nastavimo, da je produžimo, da ostavimo potomstvo, da produžimo porodično ime i lozu. I vidimo ovdje da je ostavljanje oca upravo simbol toga, da je Hristova porodica iznad zemaljske porodice – naglasio je o. Pavle.
On je podsjetio da su to prva tri zavejta Novog zavjeta koji su apostoli sklopili sa Hristom.
– To je siromaštvo koje se odlukuje u njihovom napuštanju mreža, to je poslušnost koja se odlikuje u njihovom napuštanju broda i to je neporodični život koji se odlikuje u njihovom napuštanju oca – kazao je o. Pavle i dodao da su to upravo zavjeti koje su na sebe uzeli monasi, ostroški monasi, ali i sveti oci među koje se ubraja i Sveti Vasilije Ostroški.
