PIŠE:Protojerej-stavrofor Slobodan Jokić
Ovo slovo posvetio sam čovjeku Božijem. Kratko slovo koje je izmiješano budućnošću, sadašnjošću i prošlošću. Jer sve tri dimenzije me vežu za ovoga čovjeka Božjeg. Biće i lično i zajedničko, jer jedno ne mogu odvojiti od drugoga, pa će možda i izgledati kao nabacano.
Ovo je slovo o čovjeku koji je svoje namjere i život poistovjetio sa voljom Božijom, koji je dopustio da kroz njega djeluje Bog. Jer, duhovni život je život koji je nadahnut, rukovođen, usmjeravan, zaodjenut Duhom Svetim. Duhovni život je dvig ka nebesima. Čovjek koji živi duhovnim životom, iako hodi po zemlji, uzlazi na nebesa, praznuje na nebesima. Prenose ga krila Duha Svetoga i nebo je cilj njegov, čežnja njegova, bivstvovanje njegovo, svakodnevna briga njegova. Takav je bio život oca Lazara.
Otac Lazar se radovao bogosluženjima, i druge je uvodio u ovu radost. Bogosluženje, „pričešćivanje, tj. življenje po Bogu i milostinju nikada ne prekidati“, kako je sam zapisao u jednom pismu. Svojim bogosluženjem ušao je u ljepotu liturgijskog bogoslovlja i nas uveo u nju.
Bio je čovjek koji se hranio molitvom i druge hranio njome. Nije razdvajao molitvu od rada. Hranio je sebe i druge tajnom smirenja i ljubavi. Zato su se njegove grane stremljenja i iščekivanja izvile do neba. Jednom riječju živio je u prostoru istinske pravoslavne slobode.
Pored njega se pitanje postojanja razobličava. Vidiš ga i pomišljaš „živ je Gospod“. Ne diviš se njemu, već ispovijedaš svoju vjeru u Boga. Iako je želio svetogorsku tišinu i skrivenost i želju da se napaja atonskim neizrecivim iskustvom, Bog drugačije misli i za njega i za nas. Gospod je u njemu vidio sposobnost i praktičnost za izvršenje teškog poslušanja. Šalje ga drugim izgubljenim ljudima, Svojim izgubljenim ovcama, u svijet. Šalje ga nama.
On je u ljudima rađao novog čovjeka sa novim čulima, radostima i stremljenjima. On ih je učio da vide, čuju i osjećaju drugačije.
Jedna od njegovih najvećih odlika je ta da je uvidio da je svima i pravednima i grešnima potrebna ljubav. Svima nedostaje istinska i čista ljubav.
On je vidio ljude kao djecu nemirnu, neuhranjenu, prestrašenu, tužnu, zavađenu, usplahirenu, hranjenu bezdušnim i anemičnim životom.
To je bio čovjek koji je sve proživljavao sa nama tj. sa čovjekom sa kojim se susretao. Udubljivao se u svaki naš trenutak života, u svaki naš treptaj i proživljavao ga, a da pritom nije gušio našu slobodu.
Podjednako je sve volio i to stalno persiranje drugoga, za koje smo mislili da nas nekada udaljava od njega, na kraju shvatiš da je to njegovo Vi bilo najljepše i najbliže Ti. Nadograđivao nas je dubljom pričom.
Učio nas je da će Bog svaki trud ljubavlju nagraditi.
Učio nas je kako da živimo i da se radujemo životu, kako da prezremo strasti, a da ljubimo Hrista, tražeći svagda da bude volja Njegova, u radostima i u tugama.
Učio nas je da je bolje da govoriš o onome što živiš i kako to živiš, nego o onome što pretpostavljaš da znaš.
Učio nas je da Sila Božija postoji da bismo je koristili u svom životu, a Božiji svijet da treba da živimo, a ne da ga gledamo iz daljine i da ga ne poznajemo.
On je govorio lično, izražavao se slobodno. Nije sudio već liječio. Ponekad grdio, ali te i tada činio radosnim. Omekšavao nam je duše svojom duhovitošću, a da to nijesmo očekivali. Razriješio bi nam pitanja i nedoumice, prije nego što bismo ga i pitali. Poslije toga sve je novorođeno, autentično i beskrajno.
„Ušavši u naš prostor, govorio nam je, ne jezikom naše logike već bi nam jednostavno otvarao dušu, srce, cijelo biće, kroz koji je ušao tihi povjetarac čist i svjež, i oduvao duhovnu učmalost i izmaglicu. Oživotvorio nam je svijet iznutra. On razgovara i govori sa ljubavlju i smirenoumljem. Nije samovoljan, ne nameće se, ne primorava.
On živi tajnu vjere i sve ostale poziva na jedini mogući put neposrednog sticanja znanja i svesvijetlog iskustva po riječima: „Okusite i vidite da je dobar Gospod“.
Kod njega se sve samo usaglašava toplinom vjere i Božanskom ljubavlju, koja vri u njemu i stiže do drugoga kao blagoslov i iznenađenje.
Njegovim blagoslovom živimo i sada kao i tada i biće tako sve do novog susreta u molitvama i pominjanjima i onog najljepšeg i najdubljeg susreta u Carstvu Hrista Vaskrsloga. Amin.
Autor je arhijerejski namjesnik nikšićki i magistar teoloških nauka
