Dozvoli mi da sanjam Sveče, da smo svi jedno kao plavetni okean kome se ne vidi kraj kao ni početak.
Dopusti mi da raširim tvoju svetu peštericu na cijelu Crnu Goru, da bih im pokazao da nije ona tako mala kao što hoće da me ubijede.
Dozvoli mi da im objasnim zbog čega je hrvat, brat Alen, katolik iz Dubrovnika tri dana i tri noći hodio pješke iz svoga grada do Tebe!
Sigurno nije, da bi tamo nekim kostima, nekog tamo Vasilija Jovanovića rekao hvala.
Kosti dobročinstva ne čine, nego činiš TI, koji mrtav bješe a živ se pokaza, Ti koji okean ljubavi istoči u svome Ostroškom podvigu.
Ti mi Sveče i dozvoli da zamislim Crnu Goru zasnulu u Tvome sveštenom kivotu, jer te svi drže za svoga.
Ali tako što te čereče da bi čitav pripao samo jednima, a ne znaju da si toliko veliki, da si odavno prerastao sve nacije i plemena.
Tako biva sa svakim onim koji Boga primi u sebe i tako se oboži, takav u svakom vidi brata.
Tebe mnogi ne znaju, ali Te zato svi osjećaju.
Pa i oni koji vjeruju da si mrtav, da od Tebe nema ništa osim kostiju, znaju dobro koliko si jak, znaju da je Tvoja snaga u nerazdeljivoj ljubavi prema svima i svakome.
Zato se i bore protiv Tebe jer odbijaš da budeš samo njihov, odbijaš da budeš zatočenik samo jedne države.
Ti koji si blagoslov za svu vaseljenu…
Dozvoli mi da sanjam, da je sva Crna Gora postala onaj kivot koji drži u sebi Tvoje Svete Mošti, da bi bila vječna, jer to govori za sebe opijena sobom u zanosu samoljublja, a ne zna da vječnost proizrasla iz mržnje jeste vječnost ada i adskih mučenja.
Koja nema veze sa Tvojom blaženom vječnošću, gdje sva tvar drugog ljubi više nego sebe.
Pošalji nas njima, ovakvima zabluđelima, da ih naučimo toj ljubavi Božanskog obličja, da brat pozna brata u svakom čovjeku, da ljubavlju uskisi tijesto duše svakog Srbina i Crnogorca, da preko Tebe svako tijelo proslavi Nebeskoga Oca.
Zato mi dozvoli da sanjam…
(Autor je sabrat manastira Ostroga i kandidat bogoslovlja Petrogradske Duhovne Akademije)
