U prvu nedjelju Časnog posta – Nedjelju Pravoslavlja, 25. februara 2018. ljeta Gospodnjeg, saborno i molitveno bilo je u ostroškoj svetinji.
Svetom Liturgijom u crkvi Svete Trojice u Donjem Ostrogu načalstvovao je jeromonah Jerotej sabrat ostroške obitelji, a sasluživali su mu protojerej Jovan Radović paroh podgorički i jerođakoni Roman i Zosima uz molitveno učešće brojnog monaštva i vjernog naroda.
Nakon čitanja začala iz Svetog Jevanđelja o. Jovan je sabranima pročitao Sinodik Pravoslavlja, dokument u kojem su zapisani saborno ispovijedanje pravoslavne vjere i anatemisanja svih dotadašnjih zabluda i jeresi.
Posebnu radost evharistijskom sabranju dalo je prisustvo velikog broja djece, a oni koji poste Vaskršnji post, a koji su se molitvom i ispoviješću pripremali, prisajedinili su se Tijelom i Krvlju Gospoda Isusa Hrista primivši Sveto Pričešće.
Nedjelja Pravoslavlja je praznik koji se uvijek proslavlja prve nedjelje Časnog posta, a pri hramovima u velikim gradovima proslavlja se nošenjem litije sa ikonama i krstovima i na taj način obilježava se pobjeda nad ikonoborstvom koje je vladalo u periodu 8. i 9. vijeka. Sinodik pravoslavlja iskazuje pohvalu svima koji su kroz gotovo dva vijeka borbe doprinijeli sigurnosti poštovanja ikona.
Sinodik navodi razloge teološki zasnovane poštovanja ikona. To je istina o ovaploćenju Hristovom i čovjekovoj bogolikosti od samog postanka. Ovaj Sinodik objavljuje vječan spomen svima koji kroz časne ikone um svoj uzdižu ka bogopoznanju i koji osvećuju svoje oči i usta gledajući i cjelivajući svete ikone, naročito Ikonu Hristovu i ikonu Njegove Bogomajke.
SINODIK PRAVOSLAVLjA
Godišnje Bogu dužno blagodarenje, u dan u koji smo dobili opet Božiju Crkvu sa potvrdom dogmata pravoslavlja i sa propašću zlobnoga zloslavlja.
Sledeći proročki izrekama, idući za apostolskim poukama i sledujući za Jevanđelskim povestima, proslavljamo dan obnovljenja. Jer Isaija veli da se „obnavljaju ostrva Bogu” (Is. 41,1), podrazumevajući (pod tim) Crkve iz neznabožaca. A Crkve su ne prosto građevine i ukrasi hramova, nego punoća (= mnoštvo) pravoslavnih, koji su u njima, i pesme i slavoslovlja kojima oni služe Bogu. A i Apostol, to isto poučavajući, zapoveda da „hodimo u obnovljenju života”, i „ako je ko u Hristu nova tvar”, neka se obnavlja (Rm. 6,4; 2 Kor. 5,17). Gospodnje pak reči, pokazujući proročko stanje (= ostvarenje), vele: „Beše praznik obnovljenja u Jerusalimu, i beše zima” (Jn. 10,22). Bilo da je to (zima) duhovna, u kojoj Judejski narod izazivaše bure i nemire zločinstva protiv opšteg Spasitelja, bilo pak da je to ona (fizička zima) koja promenom hladnog vazduha ugrožav a telesna čula.
A beše, zaista beše i kod nas zima, ne obična, nego ona koja stvarno pričinjavaše surovost velike zlobe. Ali nam je procvetalo rano proleće blagodeti Božijih, u kojem smo se okupili da činimo molitve blagodarenja Bogu za dobre žetve, da bismo još više psalamski rekli: „Leto i proleće Ti si stvorio, seti se ovoga” (Ps. 73,17-18).
Jer zaista, neprijatelje koji ružiše Gospoda (Ps. 73, 18) i koji sveto poklonjenje Njemu u svetim ikonama obeščastiše, i koji se pogordiše i preuzneše bezboštvom, njih čudesni Bog sruši i razori drskost otpadništva. On ne prezre glas onih koji Mu vapiju: „Seti se, Gospode, poniženja slugu Tvojih, koje nosim u nedrima svojim od mnogih naroda, kojim nas poniziše neprijatelji Tvoji, Gospode, kojim poniziše nasleđe (το αντάλλαγμα) Hrista Tvoga” (Ps. 88,51-52). A nasleđe pak Hristovo bili bi oni koji su smrću Njegovom iskupljeni i koji su Mu poverovali propovedanjem reči (Božije) i likovnim izobraženjem, kroz koje dvoje veliko delo Domostroja spasenja biva poznavano od iskupljenih: kroz krst i stradanja i čudesa Njegova pre krsta i posle krsta, od kojih ugledanje na Njegova stradanьa prelazi apostolima, a od ovih mučenicima, a preko ovih stiže do ispovednika i podvižnika.
Toga, dakle, poniženja, kojim nas poniziše neprijatelji Gospodnji, poniziše nasleđe Hrista Njegovog, setivši se Bog naš, umoljavan sopstvenim milosrđem i privoljevan molitvama Majke Njegove, a još i apostolskim i svih Svetih, koji su zajedno sa Njime bili vređani i ponižavani sa (svojim) ikonama, da bi kao što su sastradavali telom, tako, što i priliči, uzeli udela sa Njime i u uvredama protiv ikona – On, dakle, ostvari kasnije ovo što je danas izvoleo, i učini drugi put ono što je svršio prvi put. Jep prvi put, posle dugogodišnjeg izrugivanja i beščašćenja svetih ikona, povratio je pravoslavlje samo sebi.
Sada pak, ovaj drugi put, posle bezmalo trideset godina zlostavljanja, učinio je nama nedostojnima oslobođenje od teškoća, i izbavljenje od nevolja, i proglašenje pravoslavlja, i sigurnost poštovanja ikona, praznik koji nam donosi sve što je spasonosno.
Jep na ikonama vidimo stradanja Gospodnja za nas, krst, grob, ad umrtvljen i pobeđen, podvige i vence Mučenika i samo spasenje koje je naš Prvi Podvigopoložnik i Podvigodavac i Vencedavac izvršio posred zemlje.
Tu svečanost danas praznujemo, u njoj se zajednički radujemo i veselimo molitvama i moljenjima, i kličemo psalmima i pesmama: „Ko je Bog veliki, kao Bog naš! Ti si Bog naš, koji jedini činiš čudesa” (Ps. 76,14-15). (…)
Zato govorimo ovako:
Onima koji dolazak Boga Logosa u telu, rečju, ustima, srcem i umom, pisanjem i ikonama ispovedaju – večan spomen!
Onima koji znaju razliku suština jedne i iste Ipostasi (= Ličnosti) Hristove, i njoj pridaju stvorenost i nestvorenost, vidljivost i nevidljivost, stradalnost i nestradalnost, opisivost i neopisivost; i Božanskoj suštini pripisuju nestvorenost i tome slično, a ljudskoj prirodi priznaju ono ostalo i opisivost i rečju i ikonama – večan spomen!
Onima koji veruju i propovedaju, to jest jevanđeliski blagoveste rači slovima, događaje crtežima, i da svako (od toga) doprinosi jednoj istoj koristi: propovedi Istine rečima i potvrdu ikonama – večan spomen!
Onima koji rečju osvećuju (svoja) usta, a zatim i slušaoce kroz reč (= propoved) i onima koji znaju i propovedaju da se kroz časne ikone isto tako osvećuju oči gledaoca, a um se njihov uzdiže ka bogopoznanju, kao i kroz božanstvene Hramove i sveštene sasude i druge posvećene stvari – večan spomen!
(…) Proroci kako videše, apostoli kako naučite, Crkva kako je primila, učitelji kako su odogmatili, vaseljena kako se saglasila, Blagodat kako je zasijala, Istina kako se dokazala, laž kako je proterana, Premudrost kako se smelo iskazala, Hristos kako je nagradom potvrdio – tako mislimo, tako govorimo, tako propovedamo: Hrista Istinitog Boga našeg i njegove Svetitelje čestvujući rečima, spisima, mislima, žrtvama, hramovima, ikonama; Njega kao Boga i Vladiku poštujući i klanjajući Mu se, a njih radi zajedničkog (nam) Gospoda i kao Njegove verne služitelje čestvujući i odajući im odnosno poklonjenje (την κατά σχέσιν προσκύνησιν).
Ovo je vera Apostola. Ovo je vera Otaca. Ovo je vera Pravoslavnih. Ova vera vaseljenu utvrdi.
(…) Onima pak koji su uporni u ikonoboračkoj jeresi, bolje reći u hristobornom odstupništvu, i koji ni preko Mojsijevog zakonodavstva neće da budu vođeni ka svome spasenju, niti su gotovi da se apostolskim učenjima povrate pravoslavnosti, niti pristaju da se otačkim poukama i razjašnjenjima obrate od svoje zablude, niti se uveravaju saglasnošću Crkava Božijih po celoj vaseljeni, nego su jednom za svagda potčinili sebe udelu Judeja i Jelina, jer ono što oni neposredno hule na Original, i ovi se ne stide da time preko Njegove ikone napadaju na Njega samoga izobraženoga – njima, dakle, koji su nepovratno posednuti ovom zabludom i za svaku božansku reč i nauku duhovnu uši su začepili, te kao već satrulelima i od zajedničkog tela Crkve sebe odseklima – anatema.
